Ciklus propuštenih prilika

Crnogorski fudbaleri ni u osmom kvalifikacionom ciklusu nijesu izborili plasman na veliko takmičenje. Vraćati se u istoriju nećemo, ni mečeve baraža sa Češkom, Ukrajinu pod Goricom i slične ranije propuštene prilike.

No, utisak je da nijedan dosadašnji ciklus nije ponudio toliko prilika kao ovaj brzi sistem kvalifikacija za Evropsko prvenstvo, koji je riješen za osam mjeseci.

Bilans od tri pobjede, dva remija i tri poraza, jedan od 12 bodova u duelima sa najboljim timovima grupe govore da plasman nijesmo ni zaslužili. A Njemačka je zvala…

Grupa

Grupa sa Mađarskom, Srbijom, Bugarskom i Litvanijom značila je da su Sokoli dobro prošli na oktobarskom žrijebu. Jer, Crna Gora je izbjegla Francusku i Englesku iz drugog šešira, iz četvrtog Tursku, a i iz prvog je stigla Mađarska, u konkurenciji Holandije, Španije, Italije, Belgije, Hrvatske…

Jovetić i drugovi dakle dobili su reprezentacije sa kojima su igrali ranije, koje su poznavali i protiv kojih se moglo igrati, posebno gledajući stanje u Srbiji nakon Svjetskog prvenstva u Kataru.

Bugarska je na klupi imala Mladena Krstajića koji je doživio novi trenerski debakl, a Litvanija je bila jasan autsajder grupe i ekipa sa najmanje individualnog kvaliteta.

Igrači

Miodrag Radulović imao je prilično veliki izbor igrača na koje je mogao da računa, za razliku od nekih prethodnih ciklusa i selektora. Sa dva istaknuta lidera Savićem i Jovetićem koji su bili motivisani da iskoriste kvalifikacije označene kao „istorijske“, šansu „generacije“, te igračima koji igraju u dobrim klubovima i upisuju redovno nastupe i golove, postojao je optimizami  među navijačima.

Izašli su u prvi plan i neki novi momci, ali čini se kasno. Dugo je Radulović vjerovao igračima koji su pokazivali da nemaju formu, kvalitet ili jednostavno ono bez čega se ne može nositi nacionalni dres  – motiv.

Tako smo u prva četiri kola na sredini najčešće gledali trio Šćekić – Savićević – Hakšabanović, u napadu je šanse dobijao i Đurđević koji nije postigao ni gol u crnogorskom dresu. U tom periodu Sokoli su skupili pet bodova, ispustili neke o kojima ću u nastavku.

Kasno se selektor Radulović sjetio, ili ohrabrio da u tim uvede tri momka koji su donijeli mnogo u finšu – Dritona Camaja i Edvina Kuča prije svih koji su igrali odlično u svojim klubovima, ali i mladog Slobodana Rubežića koji je priliku dobio i opravdao u finišu.

O pomenutom triju Šćekić – Savićević – Hakšabanović, govori činjenica da se nijesu našli ni na spisku za finiš kvalifikacija.

I naravno da ta trojka u veznom redu nije bila isključivi krivac zašto smo ispustili bodove, ali su simbol nedostatka širine ili hrabrosti crnogorskog selektora da veću šansu pruži igračima koji su igrali malo, ili nimalo u crvenom dresu.

Na kraju, da bi ekipa skromnijeg kvaliteta poput Crne Gore otišla na veliko takmičenje, mora da odigra perfektan ili blizu perfektnog ciklusa, da dobija slabije i “zakine” jače. To nije bio slučaj ni kod izbora igrača, ni kod nekih odluka na samom terenu.

Formacija

Radulović je kvalifikacije igrao u formaciji 3-5-2 ili 4-4-2. Ovu prvu je često koristio protiv favorita, kako bi sa tri štopera osigurao bedem ispred Milana Mijatovića koji je praktično bez greške odradio ciklus.

U 4-4-2, posebno protiv Litvanije (u redu, nije tim posebnog kvaliteta), sa ofanzivnim Camajem i Osmajićem iza Krstovića i Jovetića, Crna Gora je igrala sjajno, stvarala šanse i na kraju upisala laku pobjedu. Šteta što je to bio pretposljednji meč grupe.

I u taktičkim zamislima našeg selektora protiv favorita Crna Gora je uspijevala da stvara šanse. Tako će se pamtiti prije svega šanse protiv Mađarske i Srbije u Podgorici, propušteni trijumf u Kaunasu, ali i srećna pobjeda nad Bugarima u oba meča. Jedino gdje je Crna Gora potpuno nadigrala protivnika bio je pomenuti meč protiv Litvanije u Podgorici.

Navijači Raduloviću pored izbora igrača zamjeraju i stav tima u određenim momentima. Mađarska nije prijetila u Podgorici, ali naš tim se zadovoljio bodom protiv tima koji je bio označen kao velikim favoritom, ali to nije pokazao na terenu.

I duel sa Srbijom pred našim navijačima je jeftino izgubljen, u finišu sa dva gola Vlahovića nakon meča u kojem smo dobro stajali, i takođe „imali“ protivnika. Ali razlika u plasmanu na veliko takmičenje i ostanku kući je upravo korišćenje tih momenata.

Crna Gora ih na kraju nije iskoristila, jesu neke reprezentacije koje smo dobijali ne tako davno, poput Rumunije ili Albanije koje putuju na EURO.

Bilans

Na kraju, tri pobjede, dva remija i tri poraza, 11 od mogućih 24 bodova, gol razlika 9-11.

Srbija je sa 14 bodova otišla na Evropsko prvenstvo, vjerovatno će drugoplasirani tim iz grupe G biti bodovno najgori koji je izborio plasman u Njemačku.

Crna Gora je dakle ispustila veliku šansu, jer bi uz 12 bodova iz mečeva sa Bugarskom i Litvanijom (a osvojili smo 10), i uz tri boda iz četiri meča sa glavnim rivalima bila na EURU.

No, šta bi bilo kad bi bilo je nekako i simbol ove reprezentacije, koja je već nekoliko puta bila tako blizu, a opet tako daleko od sna nacije.

Slijede kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 2026. godine. Počinju marta 2025, iz Evrope tek 16 zemalja ima šansu za Mundijal i jasno da će biti teško. Kada počnu borbe, Jovetić će imati 36, Savić 34 godine.

Vrijeme će pokazati da li je ovo bila posljednja prilika da dva „senatora“ odu sa Crnom Gorom na veliko takmičenje.

Rubežić, Camaj, talentovani Đukanović i Adžić, pokazuju da Sokoli imaju budućnost, a da li će ih i u narednoj godini ili godinama voditi Miodrag Radulović saznaćemo uskoro. Ugovor mu ističe na kraju godine, meč na Puškaš Areni mu je bio dakle posljednji u ovoj godini i ugovoru.

Ostaće na kraju pak žal, jer je Crna Gora uz malo više hrabrosti na terenu, boljim izborom igrača, mogla da ode u Njemačku i prestane da nosi žig jedine reprezentacije iz bivše SFRJ (uz nedavno oformljenu selekciju Kosova) koja nije igrala na velikom takmičenju.