Aleksandar Ivović – simbol crnogorskog i svjetskog vaterpola i heroj generacije

Kad Aleksandar Ivović kaže da je dosta, da su godine konačno počele da stižu ono što volja nije puštala – to nije obična vijest. To je kraj jedne ere.

Ne samo za Jadran, ne samo za Pro Recco, već i za crnogorski vaterpolo. Jer ako postoji jedna konstanta, jedan zid koji je branio, gradio i gurao ovu reprezentaciju, to je bio Ivović. Leka. Kapiten bez trake, lider bez pompe, udarna igla generacije koja je uvijek bila blizu – ali samo jednom stigla do kraja.

Zlatna Malaga i crnogorski start iz snova

Crnogorski vaterpolo krenuo je kao i država – gromoglasno, s velikim nadama. Evropsko zlato u Malagi 2008. godine, samo dvije godine nakon nezavisnosti, bilo je čudo za spoljašnji svijet, ali ne i za one koji su gledali taj tim. A u tom timu – momak iz Baošića, koji je već tada bio fizički dominantan, ali je tek počinjao da piše svoju epsku priču.

I dok su mnogi iz te generacije kasnije nestali s radara, otišli u trenere, penziju, anonimnost – Ivović je ostao.

Igrao je još tri Evropska prvenstva, još četiri Olimpijade, još petnaest godina borbe protiv generacija koje su dolazile.

I nikad, ni u jednom intervjuu, ni u jednom meču, nije djelovao kao čovjek koji je umoran od nacionalnog dresa. Bio je tu čak i kad se činilo da nema smisla.

Četvrto mjesto kao prokletstvo

Da je imao zlatnu medalju sa Olimpijskih igara, vjerovatno bi bio prvi u svakom izboru najboljih vaterpolista 21. vijeka. Imao je četiri prilike, od Pekinga do Tokija, ali Crna Gora je uvijek završavala tamo gdje boli najviše – na četvrtom mjestu.

Nema bronzanog sjaja, nema utjehe, samo praznina. I Ivović, uvijek na crti, uvijek među najboljima, nikad nije krivio druge.

A igrao je sa svima – od legendi poput Janovića, Paskovića, Zlokovića, do klinaca koji su se tek učili da prepoznaju prostor u zoni.

Pro Recco – trofeji kao navika

Ako je reprezentacija bila borba, klub je imao naviku da – trijumfuje.

Sa Pro Reccom je osvojio sve što se može osvojiti. Italijanska liga, kup, LEN Liga šampiona, Superkup – sve je to bilo normalno. Ali ni tamo nije bio samo još jedan stranac.

Bio je kapiten. Bio je lice kluba. Bio je čovjek koji nije igrao za golove, nego za poredak u bazenu.

Za mir u haosu. A kad je otišao u Jug, donio im je titulu prvaka Hrvatske. Jer naravno da jeste.

Vratio se u Recco. I sve ponovo.

MVP, najbolji strijelac, nevidljivi heroj

Dvije titule najboljeg vaterpoliste svijeta (2011. i 2018), MVP Svjetske lige, najbolji strijelac Svjetskog prvenstva – sve to stoji u njegovom CV-u, kao dokaz da je ono što je radio imalo odjek i van granica Crne Gore.

Iako primaro poznat kao fantastičan defanzivac, znao je da da gol. I to kakav. I kad je bio najpotrebniji.

Ali ono po čemu će ga pamtiti oni koji su ga gledali – to nije statistika. To su blokovi u poslednjem minutu, asistencije iz ničega, šamari koji motivišu, i zagrljaji koji znače “idemo dalje”.

Povratak kući

U avgustu 2024. vratio se u Jadran. Znao je da je kraj tu. Htio je da sve zatvori tamo gdje je sve i počelo.

Još je jednom podigao pehar domaćeg prvenstva, još je jednom naučio klince kako se gine za svaku loptu, još je jednom pokazao zašto je – bio i ostao – šef bazena.

A onda je rekao – dosta. Tiho. Bez pompe. Bez velikog oproštaja. Kao što je i igrao – s dostojanstvom. I peharom u ruci.

Crna Gora nikad nije imala većeg vaterpolistu. Nikog ko je duže trajao, bio više uz reprezentaciju, i nosio je na leđima kroz sve oluje.

Aleksandar Ivović nije dočekao olimpijsko zlato ili medalju. Nije ni morao.

Jer u sportu ima nešto što medalje ne mjere – a to je veličina. A Ivović je – ogroman.

Evo kako izgleda zlatna biografija u brojkama:

Reprezentacija Crne Gore (2007–2021):

• Evropsko prvenstvo – zlato (Malaga 2008)
• Evropsko prvenstvo – srebro (Eindhoven 2012, Beograd 2016)
• Evropsko prvenstvo – bronza (Budimpešta 2020)
• Svjetsko prvenstvo – srebro (Barselona 2013)
• Svjetska liga – tri zlata, jedno srebro, dvije bronze (ukupno šest medalja)
• Mediteranske igre – bronza (Tarragona 2018)
• Olimpijske igre – četvrto mjesto (Peking 2008, London 2012, Rio 2016)

Klupska karijera:

• LEN Liga šampiona – pet titula sa Pro Reccom
• LEN Superkup – četiri puta sa Pro Reccom
• Prvenstvo Italije – višestruki šampion sa Pro Reccom
• Kup Italije – višestruki osvajač sa Pro Reccom
• Regionalna liga – titule sa Jadranom i Pro Reccom
• Prvenstvo Srbije i Crne Gore – šampion sa Jadranom
• Prvenstvo Crne Gore – šampion sa Jadranom
• Prvenstvo Hrvatske – šampion sa Jugom

Individualna priznanja:

• Najbolji strijelac Svjetskog prvenstva – 2013 (20 golova), 2019 (21 gol)
• Najbolji vaterpolista svijeta – prema Swimming World Magazine (2011, 2018)
• MVP FINA Svjetske lige – 2020

Ako ti se dopada ono što radimo i želiš da podržiš nezavisno izvještavanje o crnogorskom sportu, razmisli o maloj podršci našem radu. Saznaj više i pridruži nam se već od 2€ mjesečno ovdje.