Zašto Zoran, kad može James?

Budućnost je sezonu u Evropi izgubila protiv Cluja. Ne zato što je Cluj bolji tim. Nije. Ne zato što je Budućnost imala manjak kvaliteta. Nije ni to. Izgubila je jer je, kad je bilo najvažnije, još jednom platila cijenu pogrešnih procjena, loše selekcije i tvrdoglavog vjerovanja da je stranac po definiciji rješenje, a domaći igrač samo rezerva dok se ne pronađe neko “ozbiljniji”.

Zoran Nikolić je najbolji primjer te greške.

Ne zato što je riječ o talentu od 19 godina kojeg treba razvijati. Nikolić ima 30 godina. Nije projekat, nije budućnost u klasičnom smislu, nije igrač kojeg ćeš prodati i zaraditi kao Đorđija Jovanovića.

Ali je centar koji zna gdje stoji, zna šta može i koliko može, ne bježi od kontakta, igra odbranu, ne traži loptu da bi dokazivao CV i, što je najvažnije, u najbitnijim utakmicama sezone bio je među rijetkima koji su izgledali kao da razumiju težinu trenutka.

U tri utakmice play-offa protiv Cluja ubacio je 18, 6 i 16 poena. Ukupno 40 poena u tri meča. Njegov zbirni plus-minus bio je +48. Dakle, dok je Nikolić bio na parketu, Budućnost je bila 48 poena bolja od Cluja. Niko u timu nije bio ni blizu takvog uticaja.

Stranac je bolji, zar ne?

I onda logično pitanje: gdje je bio ranije?

Odgovor je neugodan, ali jednostavan. Bio je tamo gdje domaći igrači u Budućnosti prečesto budu – iza stranca koji je došao kao “pojačanje”, a nije pojačao ništa izuzev svog bankovnog salda.

James Thompson je stigao kao centar koji treba da donese čvrstinu, širinu, iskustvo, šta god je već pisalo u obrazloženju transfera.

Realnost je bila mnogo skromnija. U ABA ligi je imao prosjek od 4.2 poena, 2.4 skoka i 0.6 asistencija za 11.8 minuta. Dvocifren je bio jednom. Jednom.

Nikolić, potpisan praktično kad je sezona već počela, kao treći centar, jer se očigledno već tada vidjelo da od Thompsona nema mnogo koristi, na kraju je u najvažnijim utakmicama izgledao kao igrač koji je morao imati veću ulogu mnogo ranije.

Ali to je stara boljka Budućnosti.

Prošle sezone Udoka Azubuike bio je promašaj godine. Veliko ime, veliki ugovor, velika očekivanja, a zatim sezona provedena na klupi. Ne uglavnom, već bukvalno, čovjek je sjedio na klupi i gledao utakmice, za to bio dooobro plaćen.

Ugovor kakav Zoran Nikolić ili većina crnogorskih igrača može samo da sanja.

Sezonu prije toga Kenan Kamenjaš je sjedio i čekao dok su se izigravali Marvin Jones i JaCorey Williams. Opet ista priča. Stranac ima kredit. Igrač, ovog puta iz BiH, ali nama jako dobro poznat kroz SC Derby, mora da dokaže da zaslužuje i ono što je stranac dobio unaprijed.

Danas on igra Evroligu, gdje su Jones i Williams?

Državni novac – državni i interes?

I tu dolazimo do suštine.

Budućnost nije privatna igračka. To je klub koji se finansira i javnim novcem uz sredstva Dragana Bokana i sponzora, klub koji ima širi značaj od rezultata u jednoj sezoni.

Zato nije svejedno da li minute idu prolaznicima koji će u maju spakovati kofere i nestati, ili igračima koji mogu pomoći i klubu i crnogorskoj reprezentaciji.

Đorđije Jovanović je dobio šansu, iskoristio je i odlazi u NCAA. Uzeće veliki ugovor, Budućnost će od toga imati korist, a reprezentacija dobiti igrača koji će nesumnjivo napredovati, jer je kvalitetan i kao košarkaš i čovjek. To je model. To je smisao. To je ono što klub mora da radi češće.

Od Thompsona i sličnih ne dobija niko. Ni Budućnost, ni reprezentacija, ni crnogorska košarka. Dobija samo agent i igrač koji je odradio sezonu.

Budućnost je odigrala neuspješnu sezonu

Evrokup je bio cilj. ABA liga to više nije u istom smislu. Prohodnosti ka Evroligi nema i neće je biti. Zato je Cluj morao pasti u Morači. Jedna utakmica, četvrtfinale, protivnik koji je dobar, ali ne bolji. Budućnost je imala kvalitet da prođe. Nije prošla.

I sada se ne smije pobjeći od pitanja odgovornosti.

Zašto Zoran Nikolić kojeg u ovom tekstu koristim kao primjer nije ranije imao veću ulogu? Zašto se čekalo da sezona visi o koncu da bi se vidjelo ono što se moglo vidjeti i prije?

Zašto se domaći igrači stalno tretiraju kao pomoćno rješenje, a polovni stranci kao nosioci projekta?

Nikolić nije spasitelj. Nije ni simbol neke romantične priče o “našoj djeci”, jer više nije dijete. Ali baš zato je važan primjer. Pokazao je da i crnogorski igrač od 30 godina može preuzeti odgovornost, odigrati odbranu, pogoditi, izdržati pritisak i biti koristan kad je najteže.

A to će trebati i Zvezdanu Mitroviću u borbi za Mundobasket. Trebaće mu igrači koji igraju, ne oni koji sjede iza stranaca s većim ugovorima i manjim učinkom.

Budućnost mora odlučiti šta želi da bude. Klub koji svake godine ponavlja iste greške i plaća strance da bi na kraju sezonu spasavali domaći igrači.

Ili klub koji konačno vjeruje onima koji osjećaju težinu dresa, imaju razlog da ostanu, da se bore i da nešto znače i poslije posljednje utakmice.

Jer, naravno, uvijek je lakše reći da treba još jedan stranac.

Bolje James nego Zoran, zar ne?

Mario Andrijašević
(mario.andrijasevic@cgsport.me)

Ako ti se dopada ono što radimo i želiš da podržiš nezavisno izvještavanje o crnogorskom sportu, razmisli o maloj podršci našem radu. Saznaj više i pridruži nam se već od 2€ mjesečno ovdje.