CGsport analiza: Sokoli težak protivnik za velike, napad mora bolje

Trener sa UEFA A licencom Lazar Šoć za CGsport.me analizira prijateljske utakmice crnogorske reprezentacije protiv Jermenije i Grčke, koje su poslužile kao odlična provjera pred takmičarske mečeve u junu i duele u Ligi nacija.

U prvoj prijateljskoj utakmici naša reprezentacija nastavila je gdje je stala protiv Holandije i Turske: u sistemu 5-2-3 (odnosno 5-4-1 u odbrani, a 3-4-3 u napadu). Često se pominju naše promjene sistema – nijesu toliko drastične ali zaslužuju da budu primijećene jer su taktički korak naprijed u odnosu na ranije „selektorske“ cikluse.

Protiv Jermenije smo prvih petnaest minuta proveli u lako prepoznatljivom 5-4-1 rasporedu, bez suvišne agresivnosti u odbrani i istrčavanja sa svojih pozicija. Jermenija je ipak vodila igru i bila bolja. Period je završen golom Jermenije u 17. minutu.

Djelovalo je da naši igrači svjesno pokušavaju da dodavanjima prenesu loptu na protivničku polovinu; da su dobili uputstvo i vjerovatno vježbali ovaj vid pokretanja i vođenja napada. Nažalost, lopta je na prvi znak pritiska ili izbijana ili gubljena. Iako smo imali najčešće dva igrača više na našoj polovini prednost nije dolazila do izražaja. Sami brojčani odnos ne znači ništa ako igrači svojim kretanjem ne šalju poruku da žele da loptu dobiju (a prostora je bilo…a i da nije treba ga pronaći/stvoriti).

Naši centralni bekovi su tokom napada imali pred sobom iznenađujuće puno prostora. Nekoliko puta su i centrirali (Vujačić odlično dodao/centrirao Đurđeviću u drugom poluvremenu). Moguće da bi, s obzirom na tu okolnost, uvođenje igrača ne većeg kvaliteta ali drugačijeg tipa, npr. veznog igrača ili klasičnog beka na istu poziciju (viđeti posljednje finale LŠ i EP) unaprijedilo našu napadačku igru.

Jermenija je sa selektorom Kaparosom igrala u sistemu 4-4-2 (Budućnost – Deportivo – e da mu ne bi onda Munitisa…). Dva napadača su tokom cijele utakmice bila vrlo aktivna u odbrani.

Napadački glavna snaga Jermenije ogledala se u igri krila: Bajramjana lijevo i Barsegjana desno (postigao gol) koji su driblali prema golu i šutirali. Jermenija se takođe vrlo brzo i iskusno prilagodila isključenju u 83. minutu. Odbrana je pojačana serijom izmjena (formacija 4-4-1).

Napad Jermenije je patio od sličnog problema kao i naš: predvidivosti. Predvidivost je poticala od previše prostog postavljanja igrača na svoje pozicije. Nedostajalo je kretanja kojima bi se odbrana poremetila. Primjer iznenađujućeg napada, u kojem je igrač stigao sa svoje početne pozicije na drugi dio terena je šansa Jermenije u 74. minutu: Spertsjan je sa mjesta centralnog/zadnjeg veznog protrčao kroz sredinu do šesnaesterca ali slabo šutirao.

Naš nedostatak ove vrste ogledao se u igri trojice napadača. Najčešće ih se moglo vidjeti kako stoje uz četvoročlanu odbrambenu liniju Jermenije. Nedostajalo je ili raznovrsnih otkrivanja, koja bi protivnika dovodila u zabunu, ili upornog ponavljanja nekog otkrivanja koje bi protivnika stavilo pod pritisak. Umjesto toga naši napadači su (uglavnom) provodili vrijeme u mjestu, što je bilo idealno za odbrambene igrače Jermenije.

Jermenija – Crna Gora – foto: Lazar Šoć, CGsport.me

Tri izmjene na poluvremenu (Carević, Raičković, Đuranović umjesto Mijatovića, N. Vukčevića, Marušića) bile su odmjerene i povećavale su ofanzivnost naše igre (iako su vjerovatno imale i drugu, manje taktičku svrhu). Ideja se ogledala u promjeni tipa igrača na istim pozicijama: Raičković je ofanzivniji vezni od Nikole Vukčevića, a Đuranović je klasični napadač za razliku od Marušića.

Ključna izmjena naše reprezentacije izvršena je u 77. minutu kada je Ivanović ušao umjesto Vujačića. Vrlo jednostavno (vjerovatno unaprijed i zamišljeno kao rešenje za sličan rezultatski položaj) ekipa je prešla iz 5-2-3 u 4-2-4 sistem (neko će reći iz 3-4-3 u 4-4-2 ali to ne zvuči kao ofanzivna promjena – brojevi bi trebalo što više da govore). Djeluje ipak da je izmjena izvršena u najboljem slučaju u posljednjem trenutku. Ako je cilj bio „dominirati“ što znači da je rezultat od 1-0 za protivnika vrlo ili prilično nezadovoljavajući, radikalnoj izmjeni/promjeni je vrijeme vjerovatno ranije.

Izbor sistema – opravdan iz više uglova: formacija 5-2-3 danas se često igra; igrači su bili postavljeni na pozicije koje su im poznate i koje im odgovaraju (vjerovatno je mjesto Marušića bilo najveći ako ne i jedini eksperiment, ali je pokazao u prethodnim utakmicama smisao za završnicu napada); osim toga, sistem sa tri centralna beka (3-4-3, 5-4-1, 5-2-3, 3-4-2-1 ili kako god ga zvali) je i dalje koliko – toliko zanimljiviji od ranije podrazumijevanog 4-2-3-1.

Taktički dobro vođena utakmica. Da bi se igralo kvalitetnije potrebno je više stvarati. To se ne odnosi na šanse za gol već na spremnost svih igrača da učestvuju u napadu i rizikuju. Postoji opasnost da ove vještine polako nestanu iz našeg fudbala. U takvoj situaciji svaka poruka koju naša reprezentacija svjesno ili nesvjesno šalje utiče na namjeru svih uključenih u naš fudbal da nastave (ili počnu) da stvaraju u igri i kroz igru.

Crna Gora – Grčka 1:0

U drugoj utakmici naša reprezentacija se prikazala kao odbrambeno odlična i sigurno će tako biti posmatrana od strane protivnika u Ligi nacija. Jasno je da se trenutno bolje snalazimo u „reaktivnoj“ ulozi. Rezultat je odličan, za poštovanje. Potvrda je dobrog rada selektora i saradnika i pruža sigurno igračima osjećaj većeg samopouzdanja pred teške utakmice.

U odnosu na prvu prijateljsku utakmicu promijenjen je sistem igre. Iz sistema 5-4-1 prešli smo u sistem 4-4-2. U osnovi jedan centralni bek je zamijenjen napadačem. Stil igre je ostao manje-više isti: čvrsta i disciplinovana odbrana uz opasne kontra-napade.

Grčka je igrala u sistemu 4-2-3-1 koji je zadržala tokom cijele utakmice. Igra se zasnivala na dugim napadima, strpljivim i smirenim, čak i kada je rezultat bio 1:0 za Crnu Goru. Ipak omjer posjeda lopte (61%) i prilika za gol sigurno nije zadovoljavajući za Grčku.

Iz igre Grčke se može puno naučiti, posebno kada se isti elementi uporede sa igrom naše reprezentacije: spremnost zadnjih veznih igrača da dobiju loptu i sposobnost da upravljaju tempom igre; sklonost bekova dodavanju lopte unazad; postavljanje lijevog krila (Pelkasa) u sredinu; raznovrsnost dodavanja lijevog beka (Cimikasa) i netipična kretanja bez lopte. Bez obzira što ovi kvaliteti Grčke nisu dali rezultat predstavljaju prilično visok stepen tehničko-taktičke obučenosti, shvatanja igre i usklađenosti sa savremenim trendovima (treba se zapitati koje bi komentare od trenera ili publike dobio igrač u našim mlađim selekcijama koji bi dodao loptu sa protivničke polovine svom golmanu ili dodao loptu unazad nekoliko puta zaredom).

Dobro je, posebno dugoročno, da selektor zadržava kritičko razmišljanje i u trenucima zadovoljstva javnosti i navijača. Na konferenciji za medije nakon meča za kraj je istakao da uprkos pobjedi nije zadovoljan takozvanim iznošenjem lopte iz odbrambene linije.

Crna Gora – Grčka- foto: Lazar Šoć, CGsport.me

Naš napad se, makar prvom poluvremenu, najčešće završavao kada bi jedan od naših bekova dobio loptu. U tom smislu igru bi vjerovatno osvježio širi repertoar dodavanja sa ove pozicije (prije svega u sredinu), bez straha od greške. Naravno, potrebno je da se ostali igrači, bez lopte, stalno otkrivaju.

Vujačić zaslužuje pohvale i čestitke zbog motivisanosti i koncentracije u odbrani. Jasno je da je igra u odbrani njegova jača strana ali u današnjem fudbalu centralni bek ne smije biti previše specijalizovan. Situacije kada se na toj poziciji igra loptom su ne samo neminovne nego čak i česte. Da bi se postigao minimum zahtjeva koje selektor postavlja u pogledu izgradnje napada, centralni bekovi moraju biti spremni na rizik i smirenu igru (isto važi i za bekove i zadnje vezne igrače (kao i golmana).

Nesumnjivo je naša reprezentacija bila opasnija od Grčke. Zadovoljstvo u javnosti našom igrom nakon ove utakmice uglavnom se zasniva na brojnim šansama koje se u nizu nabrajaju. Ali kada se mjeri vjerovatnost postizanja gola ne uračunava se stepen nadanja i jačina huka sa tribina nego stvarna mogućnost da se gol postigne.

Sami ulazak na protivničku trećinu ili u šesnaesterac nije šansa sam po sebi (iako ni završetak šutem nije uslov za veliku priliku). Kriterijumi za ovu utakmicu su ipak postavljeni previše nisko.

Osim toga, od onih za postizanje gola, postoji mnogo bitnija vrsta prilika – prilika za igranje. Takve prilike, kada nešto treba stvoriti, preuzeti odgovornost, pomoći nastavak napada, osmisliti, posebno pod pritiskom – su od strane naših igrača uglavnom propuštane ili izbjegavane. Na ove prilike se treba koncentrisati.

Zaključak

Selektor je sa Jermenijom i Grčkom imao na raspolaganju dvije prijateljske utakmice. Taktička prilagodljivost i posvećenost u odbrani činiće našu reprezentaciju teškim protivnikom za sve u Ligi nacija i vjerovatno sposobnom da postigne dobre rezultate.

Ovakav pristup sa druge strane može ubuduće umanjiti naše šanse protiv nešto slabijih ekipa (kao što su Jermenija ili ranije Letonija) kad se nameće dominantnija uloga na terenu.

U svakom slučaju, vjerujemo da će naša reprezentacija biti dobro pripremljena za utakmice koje slijede.

Analizirao: Lazar Šoć

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.