Vaterpolo reprezntacija Crne Gore ispala je u osmini finala Svjetskog prvenstva u Kvangdžuu, te joj sada predstoji borba za plasman od devetog do 16. mjesta.
„Ajkule“ su danas poražene od Australije nakon peteraca, u meču koji je kopija dva u grpnoj fazi.
Sve je počelo u meču sa Srbijom, te se činilo da je to bio samo loš dan naših momaka. Sa ekipom Dejana Savića bez najboljih igrača, Ivović i drugovi su morali pobijediti Srbiju, i bili su na pragu takvog rezultata.
Vodile su „ajkule“ na pet minuta do kraja 10:8, imale i napad za plus tri, a onda su „delfini“ golovima Mandića i Rašovića stigli do 10:10.
Pokazali su u tom meču naši momci da, uprkos podmlađenom timu, imaju kvalitet, vratili se kada su gubili 6:3, ali… to je, ispostaviće se, bio tek početak i prva naznaka kraha.
Dva dana kasnije, meč sa Grčkom, ekipom protiv koje smo, za razliku od Srbije, kontrolisali meč tri četvrtine.
Imali smo u tri navrata plus tri, da bi na kraju Ivović morao da spašava i bod.
Nakon laganog meča sa Južnom Korejom, iz tabora „ajkula“ su stizale najave kako „prolazimo dalje“, te da „se nadamo da ćemo odigrati još tri utakmice poslije ove“, što bi značilo i finale.
A onda novi potop i šamar. I ponovo meč kao protiv Grka i posebno Srba. Loš početak, pa vođstvo 7:5 i 8:6, pogođena prečka Mlađana Janovića za plus tri, pa povratak i preokret „kengura“ i gol Radovića za produžetak.
Na petercima smo poraženi, kao što smo uostalom i zaslužili.
Pitanje na koje neko, neko stručniji od autora ovog teksta, mora da da odgovor je – kako to da smo izgubili tri dobijena meča? Kako to da nas niko nije nadigrao, da smo u svakom meču imali drastične uspone i padove, a da smo opet bili na korak od dobrog rezultata? Ko je kriv, što smo u svakom meču imali po dva gola prednosti, pa gubili? Selektor je preuzeo krivicu na sebe, ali šta od toga imaju fanovi vaterpola?
U redu, mi ne plivamo za nacionalni tim, ne provodimo ljeta trenirajući umjesto odmarajući, ne žrtvujemo svoje vrijeme i vrijeme sa svojim porodicama zbog reprezentacija, ali da smo u mogućnosti, to bi uradili bez razmišljanja.
Neko duguje nešto nama, koji smo gledali mečeve i u jedan poslije ponoći, u sedam ujutru, koji smo toliko puta dočekivali “ajkule” na trgovima, slaveći ih kao heroje, koji smo srcem uz ovaj tim. Tim, koji nam je donio mnogo razloga za slavlje, i koji je bez sumnje to mogao da uradi i ovog puta. Nije, i neko mora da objasni zašto, i da snosi posljedice.
Mario Andrijašević
(mario.andrijasevic@cgsport.me)
