Budućnost je imala dobru sezonu. U tome i jeste problem

Andrej Žakelj je poslije poraza od Dubaija u majstorici polufinala ABA lige rekao da je Budućnost ispunila očekivanja i imala dobru sezonu. Na prvu, ta izjava zvuči kao klasična trenerska odbrana poslije eliminacije, pokušaj da se poraz upakuje u širi kontekst i da se sezona ne svede na jednu utakmicu.

Ali kada se emocije sklone, Žakelj nije rekao ništa skandalozno. Naprotiv, rekao je nešto što je prilično tačno.

Budućnost je u ABA ligi završila tamo gdje objektivno i pripada. Ispred nje su tri projekta sa potpuno drugačijom finansijskom stvarnošću. Crvena zvezda, Partizan i Dubai. To su klubovi koji igraju ili žele da igraju evroligašku utakmicu na najvećem nivou, sa budžetima koji za ostatak regiona predstavljaju drugi sport. U takvom odnosu snaga polufinale ABA lige nije neuspjeh. Ono je realan domet.

Ali tu počinje problem Budućnosti, a ne završava se priča o njenoj sezoni. Jer polufinale ABA lige za ovaj klub jeste realan domet, ali je istovremeno i minimum. Budućnost nema budžet Zvezde, Partizana ili Dubaija, ali ima veći budžet od gotovo svih ostalih u ligi. To nije klub koji treba da se zadovolji pričom da je bio četvrti zato što su tri ekipe ispred njega bogatije. To je klub koji mora da objasni šta je uradio sa novcem, ambicijom i tradicijom koje ima u odnosu na sve one iza sebe.

Evrokup je ogledalo sezone bez karaktera

Zato se ova sezona ne može ocjenjivati kroz ABA ligu. Ona se mora ocjenjivati kroz Evrokup. Tamo je Budućnost trebalo da napravi iskorak o kojem Dragan Bokan govori već godinama.

Tamo je trebalo da pokaže da nije samo regionalni klub koji uredno uzima ono što mu pripada protiv slabijih, pa se nada čudu tu i tamo protiv bogatijih. Tamo je trebalo da pokaže da ima evropski karakter.

Nije ga pokazala.

Poraz od Cluja u Morači bio je trenutak u kojem je sezona suštinski završena. Sve poslije toga bilo je popravljanje utiska, pokušaj da se kroz ABA ligu izvuče nešto što bi zvučalo kao opravdanje.

View this post on Instagram

A post shared by CG sport – crnogorski sportski portal (@cgsportme)

Ali 11. marta Budućnost je izgubila utakmicu koju nije smjela da izgubi. Ne zato što je Cluj loša ekipa, već zato što je to bio protivnik kojeg ozbiljna Budućnost mora da pobijedi kod kuće ako zaista želi da priča o evropskom iskoraku.

Primiti 100 poena u Morači u eliminacionoj utakmici Evrokupa nije običan poraz. To je slika ekipe koja nema ono što se u velikim utakmicama ne može odglumiti. Nema čvrstinu, nema zajednički refleks, nema dovoljno igrača koji razumiju da se sezona spašava stavom u odbrani prije nego talentom. Cluj je šokirao Moraču, ali je još više razotkrio Budućnost.

Ponovo promašaji

Razotkrio je selekciju koja je prošlog ljeta promašena. James Thompson je bio igrač kojeg praktično nije bilo u 2026. Skylar Mays je kako je sezona odmicala gubio minutažu i značaj, dok nije završio u onoj tužnoj ulozi skupog posmatrača u trenerci.

Jerry Boutsiele je imao periode u kojima je djelovao korisno, ali nikada nije postao konstantan prvi centar kakav Budućnosti treba.

Axel Bouteille je posebna priča: kada pogađa, izgleda kao igrač koji može riješiti svaku utakmicu; kada ne pogađa, njegova odbrambena nezainteresovanost postaje luksuz koji ozbiljan tim ne može da trpi.

Na kraju se Budućnost ponovo oslonila na ono što je već imala. Yogi Ferrell, Rasheed Sulaimon i Juwan Morgan nosili su najveći dio sezone.

Posebno Morgan, koji je i pored problema sa povredama bio možda najkonstantniji igrač ekipe. To mnogo govori o timu koji je trebalo da bude nadograđen, a zapravo je preživljavao zahvaljujući starim stubovima.

I onda se Žakelj u posljednjih pet mečeva sezone sjetio da razigra Zorana Nikolića, koji je uz sve svoje limite bio daleko bolji od Thompsona, a i od Boutsielea. Oba mnogo skuplje “igračke”.

Zato Žakelj može da kaže da je sezona u ABA ligi bila dobra. Može čak i da bude u pravu. Ali ne može se pobjeći od toga da Budućnost nije ispunila ono zbog čega je ovaj tim pravljen. Nije preskočila osminu finala Evrokupa. Nije napravila evropski korak. Samo je potvrdila ono što se već znalo: bolja je od većine regiona, slabija od najbogatijih i nedovoljno ozbiljna kada dođe utakmica koja definiše sezonu.

Šta stvarno želi Budućnost?

Tu dolazimo do najvažnijeg pitanja. Šta je zapravo Budućnost danas?

Ako je cilj da svake godine bude četvrta u ABA ligi i da u Evrokupu stigne do osmine ili eventualno četvrtfinala, onda se mora otvoriti rasprava o smislu ovakvog modela.

Budžet od oko pet miliona eura, od čega pola daje Glavni grad, nije mali novac za crnogorske uslove. Ako se taj novac troši na strance koji ne ostavljaju trag, na centre koji sezonu provedu između klupe i zaborava, na igrače koji Moraču doživljavaju kao dobro plaćenu stanicu između dva ugovora, onda nije čudo što publika ne dolazi.

Morača se ne prazni samo zbog rezultata. Prazni se zbog osjećaja da se izgubila veza između kluba i grada. Publika može da oprosti poraz, ali teško oprašta ravnodušnost. Može da prihvati mladog igrača koji pogriješi, ali ne i skupog stranca koji ne želi da se spusti u stav. Može da prepozna kvalitet, ali još brže prepoznaje foliranje.

Dovođenje bez sistema i plana

Budućnost godinama nema sistem koji bi objasnio šta klub želi da bude. Nema ozbiljan oslonac na domaće igrače. Nema jasnu razvojnu liniju. Nema košarkaški identitet koji je nekada bio prirodan. I zato svako ljeto izgleda isto: promjene, nova imena, nova očekivanja, pa onda ista pitanja u martu ili maju.

Posebno je porazno što se u isto vrijeme domaći igrači dokazuju negdje drugo. Spartak je osvojio titulu u Srbiji u konkurenciji Zvezde i Partizana, a važne uloge imali su Danilo Nikolić i Igor Drobnjak, obojica bivši igrači Budućnosti. To ne znači da je Budućnost trebalo da gradi tim samo na bivšim igračima ili nostalgiji, ali znači da se mora zapitati zašto uvijek lakše vjeruje tuđem prosjeku nego svom potencijalu.

Žakelj, Ivanović, Radonjić, Golemanc…

Sada slijedi ljeto koje mora biti više od još jedne rekonstrukcije. Rasheed Sulaimon ide u Tursku, Đorije Jovanović u NCAA, Nikola Tanasković se neko vrijeme dovodi u vezu sa Partizanom, a jasno je da će biti još odlazaka.

Pitanje je da li će otići i Žakelj. Njegov ostanak nije nemoguć, jer je uradio i dobrih stvari, ali selekcija tima i evropski krah stoje kao ozbiljan teret.

Bokan već dugo sanja povratak Duška Ivanovića, slobodan je i Dejan Radonjić, slobodan je i Jurica Golemac. Svako od tih imena nosi svoju logiku, cijenu i rizik.

Ipak, trener je samo dio priče. Ako sportski sektor opet promaši ključne pozicije, posebno peticu, sve će se ponoviti. Prošle sezone Azubuike, ove Thompson. Dvije godine zaredom isti tip promašaja više nije slučajnost nego obrazac. Neko očigledno ne radi posao kako treba.

Budućnost nije tim za 100 poena

Budućnost je na raskrsnici. Može nastaviti da bude klub koji svake sezone troši ozbiljan novac da bi stigao do očekivanog minimuma. Može opet tražiti skupe strance, opet praviti tim od nule i opet se nadati da će hemija nastati sama od sebe.

Ili može pokušati da se vrati onome zbog čega je nekada bila velika: domaćoj i regionalnoj košarci, igračima koji razumiju Moraču, treneru koji zna šta hoće i sistemu koji traje duže od jedne sezone.

Jer Budućnost nije propala zato što je izgubila od Dubaija. Nije ni zato što je ispala u polufinalu ABA lige. Propala je onog trenutka kada je u Morači primila 100 poena od Cluja i pokazala da priča o evropskom iskoraku nema pokriće.

Sve poslije toga bilo je samo čekanje ljeta.

A ovo ljeto ne smije biti još jedno kozmetičko spremanje. Mora biti početak odluke: hoće li Budućnost konačno izgraditi tim koji ima smisao ili će nastaviti da plaća igrače koje niko ne želi da gleda.

Ako ti se dopada ono što radimo i želiš da podržiš nezavisno izvještavanje o crnogorskom sportu, razmisli o maloj podršci našem radu. Saznaj više i pridruži nam se već od 2€ mjesečno ovdje.