Budućnost je promijenila gotovo sve. Rezultati su postali još gori
Pet trenera, tri predsjednika i četiri sportska direktora za 14 mjeseci. Budućnost je promijenila sve, ali ne i način donošenja odluka.
foto: Rusmin Radič. FK Budućnost
Pet trenera poslije Ivana Brnovića, tri predsjednika i četiri sportska direktora za nešto više od 14 mjeseci. Kada se ljudi na ključnim funkcijama mijenjaju ovom brzinom, problem više nije samo trener, svlačionica ili loša forma. Problem je sistem, politika, oni koji stvarno odlučuju o sudbini brenda grada i države.
A to ne bi trebalo da bude igračka, zbog onih koji su generacijama prije tvoje i moje nosili dres kluba i države.
Budućnost je u junu 2025. smijenila Brnovića, čovjeka koji joj je prvo donio Kup, a zatim i ubjedljivu titulu prvaka. Klub je kao razlog naveo narušene međuljudske odnose, što može biti legitimno objašnjenje, ali samo ukoliko iza tako velike odluke postoji ozbiljan plan.
Ako je postojao, pod Goricom su ga veoma dobro sakrili.
Pet nasljednika, a rješenje se i dalje traži
Brnovića je zamijenio Nenad Lalatović, čija je epizoda trajala manje od dva mjeseca i završila nakon ispadanja iz Evrope i lošeg početka prvenstva. Ekipu je privremeno preuzeo Ivan Delić, ali se i on brzo povukao.

Stigao je zatim Dejan Vukićević, sa zadatkom da uvede red i stabilizuje klub, ali je jesen završena sa četiri uzastopna poraza i njegovom ostavkom.
Uz to, napravio je pravi zemljotres kada je otpisao veliki broj iskusnih igrača i kapitene kluba.
Spas se potom tražio u Miodragu Božoviću, uz kojeg je tokom zime dovedeno 11 novih igrača i najavljena borba za Evropu.
Ni taj projekat nije dočekao kraj sezone. Grof je otišao u maju, posle rezultatskog i skauting debakla, a šesti trener u nizu postao je Srđan Radonjić, koji je novu sezonu završio već nakon šest kola, pet bodova i samo dva postignuta gola.
Budućnost sada traži šestog Brnovićevog nasljednika i sedmog različitog trenera u ovom nizu. Pod Goricom su, izgleda, pronašli originalan put do kontinuiteta – početi sve ispočetka čim se pojavi prvi ozbiljniji problem.
Mijenjali su se i oni koji su birali trenere
Kada je Brnović smijenjen, predsjednik je bio Boško Kovačević. Njega je naslijedio Boris Spalević, a nakon Spalevićeve ostavke formiran je novi Upravni odbor sa Vesnom Brajović na čelu.
Funkciju sportskog direktora obavljali su Dejan Damjanović, Gavrilo Petrović, Nenad Maslovar i Dragoje Leković. Posljednji je podnio ostavku nakon neslaganja oko sportske politike i dovođenja igrača, smatrajući da klupska hijerarhija nije ispoštovana.

Tu dolazimo do suštine. Ako sportski direktor ne odlučuje o sportskom sektoru, trener ne dobija vrijeme, a predsjednici i članovi Uprave odlaze prije nego što sprovedu plan (ako ga imaju uopšte), onda nije jasno ko zaista upravlja klubom.
Još je manje jasno ko preuzima odgovornost kada rezultat izostane. A troše se državne pare.
Tabela samo ispostavlja račun
Budućnost je u evropskim kvalifikacijama odigrala četiri utakmice bez pobjede i ispala od Noaha i Milsamija. Šampionsku sezonu zamijenilo je peto mjesto sa 48 bodova i čak 14 poraza, dok je nova počela sa pet bodova u šest kola i posljednjim mjestom na tabeli.
Naravno da trener snosi dio odgovornosti. Međutim, kada promijeniš jednog, možda si pogriješio u izboru. Kada promijeniš drugog, možda si opet pogriješio. Kada za nešto više od godinu kroz prvi tim prođe šest trenera, postaje prilično teško objasniti da je baš svaki put jedini problem sjedio na klupi.

Budućnosti zato nije potreban još jedan spasilac praćen velikim riječima i novim početkom (kupovinom vremena, ako ćemo realno), jer je takvih početaka već bilo dovoljno za nekoliko sezona.
Potrebni su joj jasna struktura, podjela odgovornosti i ljudi koji neće biti potrošeni prije nego što dobiju priliku da završe posao.
Ivan Brnović smijenjen je nakon titule. Nešto više od 14 mjeseci kasnije, svih pet njegovih nasljednika više nije na klupi, klub nema sportskog direktora i nalazi se na dnu prvenstva. Drugog najgoreg u Evropi.
Sve je promijenjeno, samo je način donošenja odluka ostao šampionski konstantan.
Ako ti se dopada ono što radimo i želiš da podržiš nezavisno izvještavanje o crnogorskom sportu, razmisli o maloj podršci našem radu. Saznaj više i pridruži nam se već od 2€ mjesečno ovdje.

Mario Andrijašević se bavi sportskim novinarstvom od 2008. godine, kada je pokrenuo svoj prvi blog. U periodu od 2012. do 2015. bio je urednik crnogorske verzije poznatog portala FightSite.hr.
Dvije godine je radio kao sekretar KK Sutjeska, što mu je dodatno proširilo iskustvo u sportskoj administraciji.
Diplomirao je sportsko novinarstvo na Fakultetu za sport u Nikšiću, čime je stekao akademsku podlogu za svoju karijeru. Od 2019. godine je osnivač i glavni urednik portala CGsport.me, posvećenog sportskim dešavanjima u Crnoj Gori i šire.
