Titula u Crnoj Gori je osvojena, ali prava obaveza tek slijedi

FK Budućnost Podgorica je pet kola prije kraja sezone 2024/25 matematički osigurala sedmu titulu prvaka Crne Gore.

Na papiru – čista dominacija. Na terenu – još impresivnija. Timski organizovani, fizički dominantni, tehnički za klasu bolji od ostatka lige.

Petrovac i Dečić mogli su samo da posmatraju kako im Budućnost odlazi na nedostižnih 19, odnosno 32 boda razlike.

Šampionski pehar je u Podgorici već odavno spreman, čekala se samo zvanična potvrda.

Međutim, ispod sve te priče o tituli krije se pitanje koje svi znaju, ali ga rijetki izgovaraju: što će biti kad počne Evropa?

Pravi pokazatelj

Jer ako je istorija nešto naučila crnogorski fudbal, to je da svaka titula, bez obzira koliko dominantna bila, u Evropi vrijedi taman koliko traje jedna avionska karta do prvog protivnika iz Farskih Ostrva, Andore ili Jermenije.

Realnost je brutalna: crnogorski klubovi, pa i Budućnost, decenijama služe kao topovsko meso za ekipe koje dolaze iz mnogo ozbiljnijih sistema.

Dok Budućnost slavi, sjetimo se šta su u međuvremenu napravili drugi. Šerif iz Moldavije igrao je Ligu šampiona, pobijedio Real Madrid na Bernabeuu. Zrinjski iz Mostara je u sezoni 2023-24 igrao je grupnu fazu Lige konferencija.

Ballkani sa Kosova, još do juče anonimni, dvije godine zaredom prolazi kroz kvalifikacije i igrao je Evropu kao da je najnormalnija stvar na svijetu.

Tobol iz Kazahstana, Klaksvik sa Farskih Ostrva – svi su oni našli način da naprave iskorak. Svi, samo ne mi.

Budućnost je ozbiljan klub

A resursa nije da nema. Budućnost posljednjih godina pravi iskorake koje ostatak crnogorske lige može samo da sanja. Klub sve više ulaže u mlade.

Ove sezone glavne zvijezde su Andrija Bulatović, 18-godišnji vezista prodat u Lens za oko dva miliona eura, i nove nade i budući milionski transferi. Lazar Savović (17), Andrej Kostić (18), Danilo Vukanić (18), Andrej Camaj (19), Stefan Đukanović (18) – imena koja bi mogla, ako se bude radilo pametno, donijeti nove transfere i nova ulaganja.

Organizaciono, Budućnost djeluje kao ozbiljan klub. Imaju modernizovan trening kamp, aktivne društvene mreže, profesionalan web sajt. U Crnoj Gori, gdje je standard da klupske stranice izgledaju kao loši blogovi iz 2005. godine, to nije mala stvar.

Problem je što sve to vrijedi dok se igra u Nikšiću, Tivtu i Bijelom Polju. A kad izađeš na međunarodnu scenu, niko te ne pita kakav ti je sajt, već koliko si fizički spreman, koliko brzo misliš na terenu, koliko možeš da držiš ritam 90 minuta.

Sedma titula je fantastična. Niko im je ne može oduzeti. Ali prava istorija se piše tamo gdje fudbal zaista boli – u julu, na +40 stepeni, na nekim stadionima u sred zemalja koje mnogo više i pametnije rade od nas.

Tamo gdje ti jedan kiks znači kraj ljeta i kraj snova. Ako su Šerif, Ballkani i Zrinjski mogli, pitanje je samo da li Budućnost želi dovoljno jako – i da li je spremna da konačno uradi ono što crnogorski fudbal čeka već 18 godina: plasman u grupnu fazu UEFA takmičenja.

Prošle godine vidjeli smo prve ozbiljne naznake napretka u Evropi. Ostaje pitanje: je li ovo ljeto ono pravo, i je li ova Budućnost tim koji će konačno donijeti grupnu fazu u Crnu Goru?

Šampioni su kod kuće. Sad moraju biti šampioni i tamo gdje je najteže.

Mario Andrijašević

Mario Andrijašević se bavi sportskim novinarstvom od 2008. godine, kada je pokrenuo svoj prvi blog. U periodu od 2012. do 2015. bio je urednik crnogorske verzije poznatog portala FightSite.hr.

Dvije godine je radio kao sekretar KK Sutjeska, što mu je dodatno proširilo iskustvo u sportskoj administraciji.

Diplomirao je sportsko novinarstvo na Fakultetu za sport u Nikšiću, čime je stekao akademsku podlogu za svoju karijeru. Od 2019. godine je osnivač i glavni urednik portala CGsport.me, posvećenog sportskim dešavanjima u Crnoj Gori i šire.