Komentar: Roganović nas je digao sa dna, Kapisoda sada ne smije da pogriješi

Najuspješniji ciklus u crnogorskom muškom rukometu je okončan.

Zoran Roganović odlučio je da „ispoštuje riječ“ koju je dao predsjedniku Rukometnog saveza Crne Gore Petru Kapisodi, i napusti klupu reprezentacije nakon, utisak je, lošeg nastupa na Svjetskom prvenstvu.

Želio je 45-godišnji Cetinjanin da odvede Crnu Goru na kvalifikacije za Olimpijske igre, to je bilo i sada famozno obećanje koje je dao, a koje nije krio ni u najavama za šampionat u Poljskoj i Švedskoj.

Greška je to Roganovića, jer su očekivanja javnosti odmah porasla, a bilo je jasno da je to težak posao, s obzirom na grupu sa kojom smo ukrštali. No, i zbog stvari koje ću kratko navesti u nastavku.

Sa dna do elite

Bivši reprezentativni bek preuzeo je selekciju koja je bila u „rasulu“, poslije brojnih promjena selektora, sukoba igrača i tadašnjeg rukovodstva Saveza zbog stvari koje su više-manje poznate čak i onima koji ne prate pomno domaći rukomet.

Uspio je da homogenizuje grupu, čak i poslije nevjerovatnog poraza od Farskih Ostrva. Nije tada naš nacionalni tim dotakao dno, dešavalo se to mnogo puta prije toga, ali je „Rogo“ krenuo sa dna. Da niže nije moglo.

„Ekipu ostavljam u fenomenalnom stanju. Ovo je jako dobra ekipa koja ima kontinuitet takmičenja”, kazao je nakon meča sa Slovenijom Roganović pri oproštaju od pozicije selektora.

I zaista, dug je put prešla naša selekcija od 2018. godine.

Crna Gora ništa ne radi za svoj muški rukomet

„Lavovi“ su na prošlogodišnjem Evropskom prvenstvu srušili Hrvatsku i Sloveniju, bili u igri za nokaut fazu takmičenja i oduševili državu koja je u društvenom i političkom ludilu bar na tih sat i po bila ujedinjena. Ili nije bila, ali ako neko voli više nekog drugog od onoga koji daje sve za ovih 13.812 km2, neka mu ga. Jer, Crna Gora ovim rukometašima nije dala ništa. Baš ništa!

Iz države koja ne da ništa ne radi za muški rukomet, već kao da pokušava da ga ugasi, izlaze igrači koji poput Branka Vujovića igraju finale Lige šampiona, koji su u TOP 10 selekcija Evrope. Bez grijanja u školskim salama i dvoranama gdje djeca treniraju, bez edukovanih trenera koji nemaju ni priliku da vide moderne sisteme rada i da imaju pristup analitici i tehnologiji koju koriste ne samo u zemljama iz Skandinavije na primjer, već i i regiona. Bez ijednog kluba koji bi se u Evropi smatrao profesionalnim, a bogami, i bez ikakvog sistema i plana kako doći do osnove iz koje treba da crpimo rukometaše.

Nije bilo prije 30 godina kada se kapitenu Vasku Ševaljeviću nasred utakmice lijepio dres trakom. Treba li dalje pričati o stanju u rukometu države stanovnika koji smatraju da sve znaju, mogu da sve analiziraju i uz kafu su spremni da kažu kako je neko trebalo da šutira sedmerac, ili zašto je ovaj pozvan, a ovaj nije? A koliko je puta taj isti „analitičar“ otišao da pogleda barem i ovakvu crnogorsku ligu, gdje timovi istupaju iz prvenstva zbog 10 ili 15.000 eura godišnjeg budžeta?

I u svemu tome, Zoran Roganović je uspio da nas natjera da vjerujemo da možemo da igramo sa ekipama čiji jedan igrač godišnje prima više nego što je budžet RSCG, a vjerovatno i ima platu koliko i svi crnogorski profesionalni rukometaši zajedno.

Poljska nije totalni neuspjeh

Vratimo se Svjetskom prvenstvu.

Crna Gora je objektivno bolja selekcija od onih koje je pobijedila – Irana i Čilea, a lošija od onih od kojih je izgubila – Španije, Francuske, Poljske i Slovenije.

Slabiji smo u svemu – bazi igrača, infrastrukturi, struci, ulaganju, pa i kvalitetu igrača. Sve su to reprezentacije koje su sastavljene od rukometaša iz vrhunskih evropskih klubova, koji igraju Ligu šampiona, evropska takmičenja.

Ove sezone, nijedan crnogorski rukometaš ne igra u Ligi šampiona, prošle godine to je bio samo pomenuti Branko Vujović koji je igrao i finale Lige šampiona.

Crna Gora dakle nije velesila da bi se na plasman u glavnu fazu gledalo kao na tragediju. I kada smo imali igrače u jačim klubovima, Crna Gora je 2013. godine na, do Poljske i Švedske jedinom nastupu na rukometnom Mundijalu, zauzela 22. mjesto od 24 reprezentacije. Pobijedili smo samo Čile…

Jasno je da je na ovom prvenstvu falilo energije, da je falila borbenost u odbrani na koju smo navikli, koncentracija kod brojnih promašenih sedmeraca. Jasno je i da, iz Bog zna kog razloga, imamo određeni kvalitet iako ništa ne dajemo za ovaj sport.

Gospodski potez Roganovića

Jasno je i da, opet iz Bog zna kog razloga, možemo više. I da smo imali gospodina na čelu reprezentacije, koji je priznao svoju grešku u vezi sa odlaskom u daleki Katar na pripreme.

Da je i time spriječio onaj nemali broj komentatora i analitičara koji bi toksičnim komentarima rušio atmosferu i ljubav koja vlada prema “lavovima”.

Da smo za njegovog mandata imali magične večeri, pobjede nad pomenutim osvajačima olimpijskih, svjetskih i evropskih medalja Slovenijom, Hrvatskom Danskom, da smo gotovo osigurali novi nastup na Evropskom prvenstvu.

I da će dvorane u Crnoj Gori biti pune uvijek kada na terenu budu „lavovi“. Sve to, za četiri i po godine uradio je Zoran Roganović.

Hvala mu na tome jer je stvorio reprezentaciju koja je omiljena crnogorskim navijačima.

Kapisoda mora da donese najvažniju odluku na mjestu predsjednika

Petar Kapisoda sada mora da donese mudru odluku, najvažniju otkad je predsjednik RSCG, izabere novog selektora koji će moći da nastavi posao Roganovića, da vrati u tim prije svih Vladana Lipovinu.

Greška pri toj odluci vratila bi nas unazad, a ova generacija se mora iskoristiti. Jer, ako ste pratili mlađe kategorije, vidjeli bi kakve su nastupe imale naše mlađe selekcije, prije svega juniori, oni prvi koji dolaze.

Gore napisani redovi o sistemu rada i ulaganjima će nam tek doći na naplatu. Zato, iskoristimo i uživajmo dok imamo Sima, Vujoviće, Lipu, Čepića, Grba, Boža… Jer, nešto dalja budućnost ne djeluje blistavo.

Mario Andrijašević
(mario.andrijasevic@cgsport.me)

Mario Andrijašević

Mario Andrijašević se bavi sportskim novinarstvom od 2008. godine, kada je pokrenuo svoj prvi blog. U periodu od 2012. do 2015. bio je urednik crnogorske verzije poznatog portala FightSite.hr.

Dvije godine je radio kao sekretar KK Sutjeska, što mu je dodatno proširilo iskustvo u sportskoj administraciji.

Diplomirao je sportsko novinarstvo na Fakultetu za sport u Nikšiću, čime je stekao akademsku podlogu za svoju karijeru. Od 2019. godine je osnivač i glavni urednik portala CGsport.me, posvećenog sportskim dešavanjima u Crnoj Gori i šire.