Ševaljević se obratio javnosti: Živimo u neizvjesnosti da li ćemo nastupiti, organizatora apsolutno ne interesujemo

Kapiten crnogorske rukometne reprezentacije Vasko Ševaljević obratio se javnosti šokiran tretmanom na Evropskom prvenstvu u Mađarskoj i Slovačkoj.

Saopštenje Ševaljevića prenosimo u cjelosti:

Kao kapiten crnogorske rukometne reprezentacije, želim da obavijestim javnost o trenutnoj
situaciji u kojoj se nalazimo. Kako smo se pripremali, na kakve smo probleme nailazili da bi došli do
Mađarske, a i ono najtragičniije – kako smo dočekani. Pokušaću da budem što kraći, koliko je to
moguće.

Nijesam neko ko voli da radi ovakve stvari, ali osjećam potrebu, zbog ovih momaka koji će
sjutra izaći na teren da igraju protiv jedne od najboljih ekipa svijeta, a isto tako i zbog ljudi koji nas
vole, prate, podržavaju i koji su nam svih ovih godina davali volju i ulivali dodatnu energiju kada je
bilo teško. A bilo je teško, ali kao sada – nije. Nikad. Za svojih 12 godina u reprezentaciji prošao sam
dosta toga. I dobrog i lošeg, ali ovako nešto ne bih poželio nijednom sportisti tokom karijere.
Okupili smo se prije nove godine i odradili prvi dio priprema. Odigrali smo dvije pripremne
utakmice sa Kuvajtom, kao dio priprema za Evropsko prvenstvo. Pozvano je dosta novih igrača
kako bi stručni štab vidio na koga može da računa u budućnosti, kao i za prvenstvo koje počinje
sjutra. Sve je prošlo u redu, uz neke povrede koje su se sanirale kasnije.

Ponovo smo se okupili 2. januara, odmorni, kompletni što je najvažnije poslije dugo
vremena, spremni da se spremimo što je bolje moguće. E onda su krenuli problemi. Stanje u državi
sa koronom je takvo da je prosto bilo nemoguće da i nas zaobiđe. Izolovali smo se koliko smo
mogli, ali virus je bio među nama. Do danas, odradili smo jedan jedini pravi rukometni trening u
kompletnom sastavu. Praktično svakodnevna testiranja donosila su nove pozitivne slučajeve, nove
izolacije. Živimo u neizvjesnosti da li ćemo uopšte biti u prilici da nastupimo na Evropskom
prvenstvu za koje smo se borili, povređivali, nervirali, propatili dosta..

Određeni broj nas izlazi iz izolacije nakon dva negativna testa, ali ostajemo bez selektora,
oba fizioterapeuta, doktora, ali i par novih igrača.

Rano ujutru krećemo na put za Beograd, odakle autobusom nastavljamo prema Debrecinu.
Trenutno je to bio jedini način da putujemo, jer nije bilo lakšeg, već autobusom na put koji je trajao
devet sati.

Sat vremena pred dolazak dobijamo informaciju da jedino mi od sve četiri ekipe moramo u
drugi hotel, udaljen pola sata od Debrecina, gdje se nalazi i dvorana, gdje se i obavljaju testiranja,
obavezna slikanja uz sve COVID protokole. Hotel potpuno nespreman za naš dolazak. Zašto smo u
drugom hotelu, zašto samo mi, niko nam ne daje konkretan odgovor…
Opet autobus, pa testiranje…

Jutros, dan pred otvaranje Evropskog prvenstva, još tri pozitivna slučaja, među njima i ja.
Opet pozitivan. Nakon pozitivnog testa, preležane infekcije srećom bez jačih simptoma, nakon dva
negativna testa i odrađenih medicinskih pregleda ispunjavam uslove da mogu da putujem sa ekipom
i nastupim. Međutim, na novom testiranju na licu mjesta opet sam pozitivan i zaključan u sobi.
Kompletna dokumentacija je priložena, situacija objašnjena do detalja organizatoru. Odgovor
nemamo, niti izgleda da ćemo ga dobiti. Samo informacija da ne možemo da nastupimo protiv
Danske. Ne dozvoljavaju mi da ponovim test jer mora biti greška zbog njihovih kovid pravila, jer je
prerano za novo testiranje.

Organizatori kažu prerano za novo testiranje, a ostatak ekipe su opet testirali i opet
strijepimo da nas ne bude još. A vrlo je moguće. Umjesto novog testa, dobijam obezbjeđenje ispred
vrata da ne slučajno ne bih napustio sobu.

Navodim sebe kao primjer, a ista stvar je i sa još igrača. Očigledno ovo što se desilo meni,
može da se desi svakom ko nam se naknadno priključi.

Organizatora apsolutno ne interesujemo. Ne trude se da nam daju odgovor, jer ga možda i
nemaju! Nespremni su potpuno za ovakve ishode. Nalazimo se na EVROPSKOM PRVENSTVU
đe bi sve trebalo da bude savršeno organizovano i đe bi trebalo da razmišljamo samo o rukometu i
pripremi za utakmicu. Pokušavamo da ostanemo pribrani i pozitivni, ali…

Nikad nijesam stavljao sebe ispred ekipe, jer ovo je reprezentacija i to niko ne smije da radi.
Samo želim da pomognem momcima na terenu i pored njega, kao igrač i kapiten ovih momaka. Ali
mi ne dozvoljavaju. Izrevoltiran jesam jer je sramna organizacija jednog ovakvog takmičenja i odnos
prema jednom od učesnika…

Poenta mog izlaganja je da upoznam javnost sa realnom situacijom u kojoj se nalazimo i
nepravdom koju trpimo. Nije traženje alibija zbog mogućeg poraza, već želja da ljudi koji vole
reprezentaciju i našu Crnu Goru, na naše momke sjutra gledaju kao na prave borce i patriote koji
vole svoju državu i bore se za njene boje i koji će u ovom trenutku dati svoj maksimum protiv
najboljih na svijetu.

Kakav god bio rezultat protiv Danske, Sjeverne Makedonije ili Slovenije – za mene su
najbolji. A siguran sam da će učiniti sve koliko mogu u ovom trenutku da vas učine ponosnima što
su vam sinovi, braća, muževi, momci, rođaci, prijatelji… što su pravi Crnogorci!

foto: Bojana Mentović, CGsport

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.